BMW 1602 Elektro (1972.): otac suvremenih električnih auta, postizao 100 km/h i dosezao 30 do 60 km

BMW 1602 Elektro, električna verzija kultne sportske limuzine BMW 1602 (prethodnika prvog BMW Serije 3), izrađen je kao prototip te promotivno, prateće vozilo za Olimpijske igre 1972. u Münchenu. Pokretao se robusnim istosmjernim (DC) elektromotorom Bosch, kontinuirane snage 12 kW (16,3 KS) i vršne 32 kW (43,5 KS).

Elektromotor je smješten središnje uzdužno, iza prednjih kotača, na mjestu gdje je kod benzinskog modela 4-stupanjski ručni mjenjač. Snagu je, preko kardanskog vratila, diferencijala i pogonskih vratila prenosio na stražnje kotače. Ispod prednje haube, na mjestu motora, ugrađen je paket olovnih baterija, mase 350 kg i ukupnog kapaciteta 12,6 kWh.

To je električnom automobilu mase 1330 kg omogućavalo ubrzanje do 50 km/h za 8 s najveću brzinu od 100 km/h. Autonomija s punim baterijama, ovisno o režimu vožnje, bilo je od 30 do 60 km.

Za razliku od suvremenih električnih automobila, koji se pokreću AC elektromotorom, a izmjeničnu struju dobivaju inverterskim pretvaračem napona iz litij-ionskih baterija, BMW 1602 Elektro je koristio unaprijeđenu klasičnu tehnologiju električnog pogona, kakva se koristila još početkom 20. stoljeća.

Zbog velikih problema s pregrijavanjem motora, za hlađenje je ugrađen radijalni ventilator snage 140 W, a od maksimalnih 32 kW snage, za dulji se pogon smjelo koristiti svega 37,5 posto. Kako bi se poboljšao balans, narušen teškim baterijama sprijeda, sustav za električno upravljanje ugrađen je straga.

Za tadašnje je standarde električnih automobila bio dinamičan i okretan, a i doseg, za tadašnje pojmove, bio je koliko-toliko prihvatljiv. No, to je ipak, računajući i visoku cijenu, bilo nezanimljivo za visokoserijsku proizvodnju električnih automobila.

Osam masivnih 12 voltnih akumulatora u prednjem dijelu vozila zahtijevalo je masivnije prednje podvozje, pa je udobnost bila slična kao u osnovnom benzinskom modelu BMW 1602. Unutrašnjost je bila gotovo jednaka, samo što je brzinomjer bio graviran do 100 km/h, a umjesto okretomjera lijevo ugrađen pokazatelj kapaciteta baterija.

Kako elektromotor ima optimalnu vučnu karakteristiku u obliku hiperbole, poput parnog stroja, nije bio potreban mjenjač te je otpala i ručica mjenjača.  Ugrađen je samo strujni prekidač, a za vožnju unatrag mijenjao se polaritet strujnog napajanja te se motor okretao u suprotnom smjeru.

Zbog znatno veće mase automobila i potrebe za smanjenjem otpora kotrljanja, Continental je isporučio posebne gume, tvrđe gazne plohe, koje su se napuhivale na tlak od 3 bara.